Umjetnost i priroda: nastanak ekološke umjetnosti

Umjetnost i priroda oduvijek su pronalazile načine da se međusobno prožimaju, pri čemu je priroda bila jedan od najvećih izvora inspiracije za umjetnike. Ona se pojavljivala u različitim oblicima: ruralna i istorijska kod klasicista, grandiozna i divlja kod romantičara, ili suptilna i poetična kod impresionista. Međutim, tek mnogo kasnije umjetnik postaje svjestan krhkosti životne sredine. Umjetnost tada postaje privilegovani medij za izražavanje te svijesti. Priroda se više ne prikazuje isključivo kroz čisti estetizam – umjetnost i priroda nalaze se u središtu jedne političke borbe. Zapravo, degradacija prirode duboko je promijenila odnos umjetnika prema pejzažu.

In situ metoda: sagledavanje djela u njegovom okruženju

U Sjedinjenim Američkim Državama, umjetničke prakse doživjele su radikalan preokret u periodu od 1969. do 1970. godine. Mnogi umjetnici počinju razmišljati izvan tradicionalnih prostora galerija, muzeja i ateljea. Slično impresionistima u svoje vrijeme – koji su napustili ateljee kako bi slikali na otvorenom – američki umjetnici napuštaju galerije u korist velikih, izolovanih i prirodnih prostora. Time započinje tranzicija u kojoj se napuštanje zatvorenih prostora poistovjećuje s ponovnim osvajanjem slobode.

Pojava site-specific land arta označila je istinsku prekretnicu. Od tog trenutka, umjetnička djela više nijesu autonomna. Ona proizlaze iz prostora čiji su dio. Zbog toga se umjetničko djelo više ne može razumjeti bez sagledavanja mjesta na kojem je predstavljeno. Kod in situ radova, koji su često oblikovani kao instalacije, jedinstveno okruženje ima aktivnu ulogu u samom djelu.

Land art i priroda: nastanak ekološkog pristupa

In situ umjetnost predstavlja osnovni postupak land arta, pokreta koji nastoji stvarati djela direktno u prirodnom okruženju. Prirodni elementi pejzaža postaju sam materijal stvaranja, jer su ova djela izrađena od materijala poput kamena, zemlje i pijeska. Mnogi smatraju da ovu kombinaciju umjetnosti i prirode treba posmatrati prije svega kao iskustvo, a ne kroz njihovu tržišnu vrijednost.

Robert Smithson, teoretičar i jedna od ključnih figura land arta, nudi izvrstan primjer toga kroz djelo Spiral Jetty.

Walter De Maria – The Lightning Field (1977)

The Lightning Field Waltera De Marije još je jedno poznato djelo ovog pokreta. Riječ je o trajnoj instalaciji sastavljenoj od 400 čeličnih stubova, raspoređenih na površini od jednog kilometra pustinjske ravnice u Quemadu, u saveznoj državi Novi Meksiko. Završeno 1977. godine, ovo djelo je posebno osmišljeno da privlači munje. Kao simbol land arta, The Lightning Field predstavlja istinsko iskustvo.

Posjetioci – najviše šest po jednoj posjeti – borave u kolibi pored polja, čekajući noć i pojavu munja. Iako je djelo trajno, samo iskustvo se svaki put značajno razlikuje. Posjetioci mogu u potpunosti shvatiti razmjere instalacije jedino ako munja, gotovo čudom, pogodi čelične stubove – nešto što je u potpunosti prepušteno slučaju.

Sa snažnim naglaskom na okolinu, umjetničko djelo je smješteno na otvorenom prostoru, što je čak važnije od samih stubova. U ovoj instalaciji, polje nije samo okvir, već ključni element koji omogućava osvještavanje značaja prirodnog okruženja.

Ovo djelo nas podsjeća na ljepotu prirode koja je, poput oluje koja nastaje u trenu, prolazna i efemerna.

Michael Heizer, Double Negative (1969)

Godine 1969. Michael Heizer, vajar iz Njujorka, kupio je dio zemljišta u pustinji Nevade. Zatim je premjestio oko 240.000 tona stijena kako bi stvorio svoje djelo Double Negative. Ova skulptura je dugačak rov u zemlji, dubok oko 15 metara. Riječ „double“ (dvostruko) u naslovu djela odnosi se istovremeno na vještačke i prirodne karakteristike kanjona.

Land art – ekološki oblik umjetnosti?

Land art se često poistovjećuje s „ekološkom“ umjetnošću. Međutim, može li se zaista reći da je to slučaj? Neki umjetnici, poput Nancy Holt, tvrdili su da je land art u svojoj suštini bio ekološki jer je podsticao povezanost s tlom i prirodnim okruženjem. Drugi, poput Roberta Morrisa, smatrali su da su ti umjetnici na kraju bili iskvareni ekonomskim faktorima.

Morrisov argument zasniva se na činjenici da umjetničke instalacije ponekad mogu radikalno oštetiti i transformisati pejzaž. Zbog toga se land art kod nekih tumači kao „anti-ekološki“, jer zapravo pokazuje nepoštovanje prema prirodi. U tom smislu, Heizerovo buldožersko intervencionisanje lako se može posmatrati kao narušavanje netaknute čistoće američke pustinje…

Zbog toga prirodno okruženje može biti kontroverzan „materijal“ za land art umjetnike. Ono se svakako može shvatiti kao povratak prirodi, ali ne nužno i kao oblik ekološkog aktivizma.

Transformacija zagađenih prostora kroz rekultivacijsku umjetnost

Rekultivacijska umjetnost, poznata i kao „ecovention“, predstavlja umjetničku praksu rehabilitacije zagađenih prostora ili napuštenih industrijskih zona. Često se povezuje s land artom, ali djela ovog pravca nude konkretnu ekološku obnovu i istovremeno doprinose jačanju veze između ljudi i njihovog prirodnog okruženja.

U Njujorku…

Godine 1965. Alan Sonfist pokrenuo je projekat pošumljavanja u jednom urbanom prostoru Manhattana. Njegovo djelo Time Landscape, završeno 1978. godine, smatra se prvom urbanom šumom u Njujorku. Sonfistov osnovni cilj bio je da rehabilituje zemljište i vrati ga u njegovo izvorno stanje, kakvo je bilo prije kolonizacije i urbanizacije. Suprotstavljanje šume i urbanog okruženja jasno pokazuje umjetnikovu ekološku svijest.

U Dalasu…

Godine 1985. umjetnica Patricia Johanson dobila je zadatak da rehabilituje zagađeno vještačko jezero u Dalasu. Njena umjetnost imala je dva cilja: obnovu veze između čovjeka i prirodnog okruženja te ponovno uspostavljanje ekološke održivosti tog prostora. Više od same rehabilitacije, Johansonino djelo predstavlja istinsko umjetničko ostvarenje. Skulpture od crvene gline privlače prolaznike, ali istovremeno stvaraju mikro-staništa za male životinje i biljke. Ove skulpture formiraju stazu preko vode, omogućavajući pješacima da posmatraju biljni i životinjski svijet.

Ovaj hibrid umjetnosti i prirode, pod nazivom Leonhardt Lagoon, rezultat je temeljitog istraživanja. Djelo savršeno objedinjuje estetsku refleksiju monumentalnih skulptura i naučne studije usmjerene ka obnovi zdravog i održivog ekosistema. Na taj način uspješno podstiče povratak divljeg svijeta, ali i privlači znatiželjne posmatrače.

Drugi značajan primjer rekultivacijske umjetnosti

Još jedan veliki primjer ovog umjetničkog pravca jeste Tree Mountain, A Living Time Capsule umjetnice Agnès Dénes, čiji se radovi snažno bave ekološkim pitanjima. Njene instalacije istražuju odnose između čovjeka i prirode. Umjetnica je stvorila malo brdo i, uz pomoć 11.000 ljudi, zasadila 11.000 borova, obnavljajući zemljište uništeno eksploatacijom prirodnih resursa. Projekat je pokrenut na Samitu o Zemlji u Rio de Janeiru, 5. juna 1992. godine, kao doprinos Finske ublažavanju ekološkog pritiska.

Tree Mountain je najveće djelo koje na međunarodnom nivou spaja umjetnost i prirodu. Bez unaprijed određenog kraja, ovaj projekat ima daleko uzvišeniji cilj od slavljenja ljudskog ega. Više od umjetničkog djela, on predstavlja naslijeđe za buduće generacije.

Reciklirana umjetnost i snježna umjetnost: novi načini stvaranja

Suše, krčenje šuma, porast nivoa mora, šumski požari… Naša planeta je danas više nego ikad izložena ovim razornim pojavama. Mnogi savremeni umjetnici nastoje podići svijest javnosti o ekološkim problemima. A šta može biti prikladnije od umjetnosti – univerzalnog jezika – da se ova tema učini vidljivom i razumljivom?

Nemoguće je ne spomenuti svjetski poznatog umjetnika Olafura Eliassona, majstora eksperimentalnih instalacija inspirisanih prirodnim fenomenima, što je najupečatljivije pokazao u djelu The Weather Project.

U drugom smjeru, Vik Muniz je poznat po ponovnoj upotrebi otpada i recikliranog papira u stvaranju svojih radova. Papir, opušci cigareta, magneti, igračke… Muniz uspijeva gotovo svaki predmet pretvoriti u sofisticiran umjetnički medij. Zapravo, veliki broj umjetnika danas se okreće reciklaži predmeta kako bi stvorili umjetnička djela.

Još jedan primjer je Guerra De La Paz, kolektiv koji čine dvojica kubanskih umjetnika – Alain Guerra i Neraldo de la Paz. Oni koriste staru odjeću za izradu skulptura. Njihovi radovi su upečatljivi i jasno ukazuju na rasipništvo potrošačkog društva, naročito u odnosu prema modnoj industriji. Izuzetno kreativan način da se poruka prenese!

Drugi, poput Simona Becka, pronalaze još inovativnije načine za podizanje ekološke svijesti. Ovaj britanski kartograf i ilustrator osmislio je snježnu umjetnost početkom 2000-ih godina. Koristeći krplje, on crta oblike po snijegu i snima ih dronom. Njegov umjetnički pristup upozorava na krhkost prirodnog okruženja i ima za cilj podizanje svijesti. Ipak, njegov rad je povremeno bio prekidan zbog upozorenja na lavine i loših vremenskih uslova.

Umjetnici posvećeni ekološkim pitanjima

Land art je bio prvi umjetnički pravac koji je snažno ukazao na krhkost prirode. Od tada, umjetnici putuju pustinjama i planinama u potrazi za izolovanim prostorima u kojima stvaraju instalacije. Ponekad transformišu zagađene lokacije ili mijenjaju pejzaže pomjeranjem stijena. Čak i kada ekološka poruka nije odmah očigledna u svakom djelu land arta, pristup ovih umjetnika gotovo uvijek nosi težnju ka stvaranju i promišljanju prirodnih prostora, čime njihovi radovi dobijaju smisao.

Danas su ekološki pristupi u odnosu umjetnosti i prirode izuzetno raznoliki. Od podizanja svijesti do aktivističkog djelovanja, ekološke teme prisutne su na umjetničkim sajmovima i izložbama širom svijeta. Kroz svoja djela, umjetnici nastoje probuditi svijest javnosti kako bi doprinijeli stvaranju boljeg svijeta, u kojem je čovjek ponovo doveden u sklad s prirodom.

Autor teksta: Dominic Witek