Na desnoj obali rijeke Ibar, tik uz jednu od glavnih raskrsnica u Rožajama, nalazi se parcela koja je posljednjih mjeseci postala simbol šireg društvenog sukoba – između struke i straha, između javnog dobra i privatnih interesa, između želje za očuvanjem kulturne baštine i potrebe za čistijom životnom sredinom. Upravo na toj parceli planirana je izgradnja pumpne stanice, tehničkog objekta koji bi trebalo da omogući početak dugoočekivanog sistema prečišćavanja otpadnih voda. Ali taj projekat je, paradoksalno, postao meta – ne zbog svojih tehničkih manjkavosti, već zbog načina na koji ga je dio javnosti doživio.
Dok su jedni u toj stanici vidjeli spas za rijeku Ibar, drugi su u njoj prepoznali prijetnju: mirise, buku, propast turizma, pa čak i simboličko oskrnavljenje istorije grada. Ko je u pravu?
Odnos straha i neznanja
U psihologiji, strah od nepoznatog spada među najsnažnije pokretače ljudskog ponašanja. Kada je u pitanju infrastruktura koja uključuje pojmove poput “fekalne vode”, “pumpna stanica” ili “kanalizacioni sistem”, strah se još lakše širi – pogotovo u zajednici gdje mnogi nijesu imali priliku da se upoznaju sa načinom na koji savremeni sistemi funkcionišu.
U Rožajama, taj strah je dodatno pojačan dezinformacijama i poluistinama. Po medijima su kružile tvrdnje da će pumpna stanica “zasmrditi grad”, da će “upropastiti jedinu turističku tačku”, te da “nije ni bila predviđena prvobitnim planom”. Na prvu, ove izjave mogu djelovati zabrinjavajuće – dok ne zavirite u tehničku dokumentaciju.
Prema toj dokumentaciji, pumpna stanica u Rožajama projektovana je kao djelimično podzemna, sa filtrima za kontrolu mirisa, zaštitom od buke, sistemom za automatsko upravljanje i alarmima za sprječavanje izlivanja. Njena visina je oko 3,5 metra, a većina opreme smještena je ispod zemlje. Oko stanice planiran je zaštitni pojas i zidovi. Vizuelno, ona više podsjeća na malu trafostanicu nego na bilo kakav industrijski objekat.
Struka jasno kaže: mirisa neće biti, buke minimalno, izlivanja gotovo nemoguća ako sistem bude redovno održavan. A sve to, za uzvrat, donosi jedan ogroman benefit – prestanak direktnog zagađivanja rijeke Ibar fekalnim vodama.
Ko polaže pravo na “istoriju”?
Jedan od glavnih argumenata protivnika projekta jeste blizina Ganića kule i tvrđave Gradina kao i budućeg islamskog centra koji se planira. Ti lokaliteti, bez sumnje, imaju simbolički značaj za Rožaje. No postavlja se pitanje: da li tehnički objekat, diskretno smješten u podnožju obale, zaista ugrožava njihovu vrijednost? I da li je iko do sada preduzeo ozbiljne korake da ih sačuva?
Godinama unazad, Ganića kula je propadala, zarastala u korov i čekala da neko podigne glas. Taj glas se nije čuo. Tek sada, kada se pored nje planira izgradnja nečega što ima veze sa kanalizacijom, odjednom se otkriva njena “istorijska vrijednost”.
Privatna parcela, javni interes
Jedan od kontroverznih aspekata ovog slučaja jeste i činjenica da se pumpna stanica planira na privatnoj parceli – zemljištu koje, kako se navodi, pripada porodici Ganić. Vlasnici su izrazili neslaganje, tvrdeći da nisu dali saglasnost, te da se investitor “ušunjao” bez njihove dozvole.
Ovdje se postavlja važno pitanje: da li pojedinci imaju pravo da blokiraju projekat od strateškog značaja za cijelu zajednicu – i to ne zato što im neko ruši kuću, već zato što na njihovu, neupotrebljivu parcelu, dolazi podzemna infrastruktura?
Po važećim zakonima, u situacijama kada je riječ o javnoj infrastrukturi od značaja za zdravlje, zaštitu životne sredine ili bezbjednost, država ima pravo da pokrene proces eksproprijacije – uz pravičnu nadoknadu. I to nije nikakvo otimanje, već uobičajena praksa u svim državama koje grade puteve, kolektore, vodovode, elektro-mreže.
U ovom slučaju, riječ je o parceli koja se nalazi u zoni visokog rizika od poplava, bez građevinske dozvole, van bilo kakve konkretne upotrebe. Da li je razumno da takva parcela bude prepreka čistoj rijeci i zdravijoj životnoj sredini?
Šira slika: šta Evropa radi
Dok se u Rožajama, koje decenijama doživljava agresivan urbicid, raspravlja o estetskom uticaju male zgrade na obali rijeke, širom Evrope slične – i mnogo veće – stanice funkcionišu bez ikakvih problema.
U Parizu, tik uz Luvr i obalu Sene, nalazi se podzemna pumpna stanica Alma. U Veneciji, mreža mini pumpi ispod ulica starog grada ne samo da ne narušava izgled, već omogućava očuvanje sanitarnih uslova. U Londonu, Abbey Mills – gotička “katedrala kanalizacije” – danas je kulturni spomenik. Svi ti primjeri pokazuju da infrastruktura može biti nevidljiva i nenametljiva – ali ne i suvišna.
Petnaest godina kasnije – gdje smo?
Rožaje je još 2011. godine bilo prva opština u Crnoj Gori kojoj je dodijeljeno finansiranje za izgradnju modernog postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda. Od tada je prošlo skoro 15 godina. Umjesto napretka, svjedočimo odugovlačenju, otporima, i zastoju. Da li sada treba čekati još jednu deceniju da se ta priča ponovo pokrene?
Na kraju, pitanje više nije tehničko. Pitanje je civilizacijsko. Da li ćemo se povinovati glasinama i strahovima, ili ćemo, kao zajednica, stati iza rješenja koje nas vodi ka čistijem, evropskom standardu življenja?
Strahovi su stvarni – ali često nisu racionalni. Kada su potpomognuti političkim interesima, mogu postati oružje protiv javnog dobra. Zato je važno da svaka zajednica, pa i Rožaje, nauči da razlikuje kritiku od sabotaže, a brigu o nasljeđu od manipulacije nasljeđem.
Jer Ibar više ne može da čeka a grad koji se plaši da krene naprijed – osuđen je na propast.