Na granici Crne Gore i Kosova, u zabačenom kutku Dinarskog lanca, uzdiže se planina koja se rijetko nalazi na turističkim mapama. Nema žičara, nema luksuznih odmarališta, ni velikih kampova. Ali ono što ima – vrijedi više od zlata.
Planina Hajla, visoka 2403 metra, dom je jedinstvenog biodiverziteta koji je i dalje nedovoljno istražen, ali duboko značajan za čitav region Balkana. Ovdje se, na spoju klimatskih i ekoloških zona, sudaraju mediteranska i kontinentalna flora, i upravo taj sudar rađa jedno od najsloženijih i najosjetljivijih prirodnih staništa Crne Gore.
U svijetu koji sve brže briše prirodne granice – Hajla još pruža otpor.
Planina raznovrsnosti
U proljeće, kada se snjegovi povuku sa visoravni, planinske livade izbijaju u život. Visoke trave i šareni jastuci planinskog cvijeća prekrivaju padine – tu rastu vrste poput planinskog encijana, divljeg karanfila, ljekovitih trave odoljena i hajdučke trave. Mnoge od ovih biljaka, botaničari smatraju endemima ili subendemima Dinarida.
Šume koje prekrivaju niže padine Hajle pripadaju balkanskom tipu bukovo-jelovih i smrekovih zajednica. To su guste, tihe šume, bogate gljivama, lišajevima, vodozemcima, a u njihovoj unutrašnjosti žive ptice pjevice, sove, vukovi i, u rijetkim slučajevima – ris.
„Kad uđeš u šumu Hajle, osjećaš kao da si kročio u prostor gdje priroda još odlučuje sama“, kaže biolog i istraživač iz Crne Gore. „Tišina nije prazna – ona je ispunjena životom koji ne pravi buku.“
Dom velikih sisara
Jedan od najvažnijih aspekata biodiverziteta Hajle jeste njena sposobnost da još uvijek pruža stanište za velike sisare – što je rijetkost u mnogim planinskim područjima u Evropi. Mrki medvjed (Ursus arctos) redovno je prisutan u šumama i planinskim pašnjacima, a prisustvo vuka (Canis lupus) potvrđeno je kroz brojne terenske podatke, tragove i izmet.
Ali najzagonetniji među njima je balkanski ris (Lynx lynx balcanicus) – podvrsta evroazijskog risa, koja se smatra kritično ugroženom. Njegova brojnost na Balkanu procjenjuje se na manje od 50 jedinki, a godinama se vjerovalo da je izumro na teritoriji Crne Gore – sve do nedavnog snimka iz oblasti Hajle koji je potvrdio njegovo prisustvo.
„Ta potvrda nije samo dobra vijest za biologe. Ona je znak da Hajla još ima ekološku vrijednost koja nadilazi lokalni kontekst“, objašnjava istraživač iz Wildlife Montenegro. „Ako ris tu opstaje, to znači da ekosistem još funkcioniše.“
Ptice kao svjedoci zdravlja
Planina Hajla je i značajno stanište za mnoge vrste ptica, uključujući i sura orla (Aquila chrysaetos), velikog tetrijeba (Tetrao urogallus), šumske sove, crvenorepog miša, te niz migratornih vrsta koje koriste hajlanske pašnjake kao odmorište tokom proljećnih i jesenjih seoba.
Ornitolozi ističu da prisustvo ovih vrsta – naročito velikog tetrijeba, koji je izuzetno osjetljiv na promjene u staništu – ukazuje na relativno visok stepen očuvanosti prostora. Svaki gubitak staništa, svaka prekomjerna buka, svaka nova šumska staza bez plana, utiče direktno na njihovu prisutnost.
Biljke koje pamte
Poseban dragulj Hajle su njeni visokoplaninski biljni endemi – bilje koje je opstalo iz ledenih doba i koje se može pronaći samo na malim visinskim zonama Balkana. Biolozi smatraju Hajlu jednim od ključnih mikrocentara florističke raznolikosti u Crnoj Gori, zajedno sa Prokletijama, Komovima i Durmitorom.
Ovdje rastu biljke koje pamte vrijeme kada je Balkan bio pod ledom. Njihova otpornost ne dolazi iz snage, već iz skromnosti – prilagodile su se hladnoći, siromašnom tlu, jakom suncu i kratkom vegetacionom periodu.
Tihi pritisci
Iako na prvi pogled netaknuta, Hajla nije pošteđena pritisaka. Neplanska sječa, krivolov, zagađenje otpadom i intenziviranje turizma bez adekvatne infrastrukture, sve su to prijetnje koje su već ušle u njene šumske granice.
Brojne nelegalne deponije na prilazima planini, sve prisutniji off-road turizam, kao i odsustvo efikasne zakonske zaštite čine Hajlu ranjivom. U ovom trenutku, nema formalni status zaštićenog područja, iako se nalazi u neposrednoj blizini zaštićenih zona s kosovske strane.
Za mnoge stručnjake i lokalne ekološke organizacije, Hajla je kandidatkinja za proglašenje parkom prirode, čime bi se osigurala bolja kontrola nad ljudskim aktivnostima, planirani razvoj i očuvanje njenog izuzetnog biodiverziteta.
Gdje priroda još ima šansu
Možda je najvažnije to što Hajla još uvijek pruža osjećaj neizrečenog. To nije planina koja se pokazuje lako. Potrebno je vrijeme, tišina, poštovanje. Ali kada je upoznate – otkrije vam svijet u kojem su trag risa u blatu, tiho zujanje pčele i sjenka orla jednako vrijedni.
I dok čitav svijet juri ka bržem, većem, glasnijem – Hajla nas podsjeća da prava snaga prirode leži u ravnoteži.
U tom svijetu, svaka jedinka – od mrava do medvjeda, od encijana do orla – igra ulogu. I nijedna nije višak.
Zato pitanje nije da li Hajla ima dovoljno da bi bila zaštićena.
Pitanje je – da li mi imamo dovoljno svijesti da to uradimo na vrijeme.