U šumama Hajle, među borovima koji pamte više od ljudi, postoji tišina drugačija od svih drugih. To nije tišina odsustva, već prisustva. Prisustva nečeg što je starije od nas i sporije – ali ne i slabije.
U toj tišini, nedavno, zabilježen je balkanski ris. Snimljen, tih, oprezan – kako i dolikuje životinji koja nosi prirodu na ramenima. Nije to bila senzacija. Bio je to podsjetnik.
Ris: šapat ravnoteže
Balkanski ris je najmanje brojna podvrsta evroazijskog risa. Na cijelom Balkanu ih ima manje od 50. Kritično ugrožen. Gotovo nevidljiv. Ali upravo zato – dragocjen.
On ne traži mnogo. Samo prostor. Samo mir. Samo to da ga ne tjeramo dalje.
Živi sam. Njegova teritorija je ogromna. Potrebni su mu netaknuti pejzaži, dovoljno plijena, stanište bez buke i naglih promjena. Drugim riječima – potrebno mu je ono što sve češće nestaje.
I zato je njegova pojava na Hajli važnija nego što izgleda. Ona nam govori da Hajla još ima ono što mnoge planine više nemaju – tišinu, raznolikost, prostor za život.
Hajla: planina koja hrani, skriva i pamti
Hajla nije samo planina. Ona je živi ekosistem – dom desetinama vrsta koje nigdje drugo ne možemo sresti. Njen biodiverzitet nije samo biološki pojam. To je stvarna mreža života, u kojoj svaka nit drži sve ostale.
U toj mreži, ris ima posebno mjesto. On ne dominira, on uravnotežava. Njegovo prisustvo znači da je sve ispod – od glodara do bilja – u harmoniji.
Ako izgubimo risa, nismo izgubili samo jednu vrstu. Izgubili smo znak da priroda još funkcioniše.
I šta sada?
Više ne postavljamo pitanje „da li risa ima“. Sad se pitamo: hoćemo li mu ostaviti dovoljno prostora da ostane?
Hoćemo li Hajlu zaštititi na način koji neće izbrisati ono zbog čega je posebna?
Hoćemo li šumama dati prednost nad asfaltom, a zvijerima prednost nad profitom?
Priroda zna kako da se oporavi. Ali mora osjetiti da je dobrodošla.
Šta možemo učiniti?
Možemo:
– podržati zakonsku zaštitu Hajle kao prirodnog područja
– podučavati djecu o vrijednosti šuma i zvijeri
– prestati gledati na prirodu kao na resurs, i početi je gledati kao na dom
– šutjeti češće, slušati pažljivije, koračati mekše
Jer priroda ne traži da je štitimo glasno. Samo da je ne zaboravimo.
Ris je još tu.
Hajla još diše.
To nije vijest. To je nada.