Na planini Hajli, među gustim četinarskim stablima i niskim borovnicama koje prekrivaju šumsko tlo, još uvijek obitava tetrijeb gluhan (Tetrao urogallus). Riječ je o najvećoj šumskoj ptici Evrope, koja veći dio života provodi neprimjetno, u tišini planine.
Tetrijeb gluhan nastanjuje crnogorične i mješovite šume, posebno one koje su prozračne, sa spuštenim donjim granama i dobro razvijenim podrastom. Njegovo prisustvo ukazuje na visok nivo očuvanosti šumskog ekosistema i raznovrsnost biljnog i životinjskog svijeta.
Na Hajli su ti uslovi još uvijek prisutni – ali sve su ugroženiji.
Planinska tišina sa značenjem
Tetrijeb gluhan (Tetrao urogallus) je ptica koja ne putuje. Ne seli se. Ne mijenja krajolike. Cijeli život provede u krugu nekoliko kilometara. Zato nije svejedno gdje živi. A na Hajli još uvijek živi – tiho, skriveno, oprezno.
Ova veličanstvena ptica nastanjuje crnogorične i mješovite šume, najradije one s nižim granama koje dodiruju tlo, sa čistim, prozračnim krošnjama, malim šumskim čistinama i – što je najvažnije – obiljem borovnice. Ne zbog ploda, iako ga voli, već zbog nevidljivih stanovnika koji se na toj biljci zadržavaju: ličinki leptira i drugih beskralješnjaka, koje su ključna hrana za njegove piliće.
Zimi se tetrijeb oslanja na skroman obrok – iglice crnogorice. Ali ono što mu je najvažnije, i ljeti i zimi, jeste – mir.
Društvo u tišini
Tetrijeb živi povučeno. Ženke i mladi mužjaci okupljaju se u mala jata, dok su odrasli mužjaci samotnjaci, osim u kratkom periodu – tri do četiri sedmice u godini – kada se sastaju na pjevalištima. To su male šumske pozornice na kojima mužjaci izvode svoj spektakl: raskošno držanje, zvukovi koji podsjećaju na pucanje i kliktanje, i koreografije koje postoje u prirodi duže nego što postoji pisana istorija.
Ženka se nakon toga povlači. Sama gradi gnijezdo. Sama odgaja mlade.
Šta otkriva prisustvo tetrijeba?
Tetrijeb je ono što bi biolog nazvao indikatorskom vrstom. Njegovo prisustvo znači jedno: šuma je zdrava, stara i bogata životom. Gdje ima tetrijeba, ima i bioraznolikosti.
Ali tetrijeb nije svuda. Njegova staništa nestaju. U Sloveniji je u posljednjih deset godina nestala cijela dinarska populacija. U Hrvatskoj se vodi kao vrlo ugrožena vrsta, jer je za održivu populaciju potrebno nekoliko stotina jedinki. A većina preostalih staništa je fragmentisana – iscjepkana putevima, parcelama, planovima za “razvoj”.
Hajla – još uvijek tiho utočište
Planina Hajla i dalje ima sve što je tetrijebu potrebno: guste šume, borovnice, tišinu. Ipak, prijetnje se nadvijaju: sječa starih stabala, otvaranje šumskih puteva, uznemiravanje tokom sezone parenja, pa čak i krivolov.
Jedna preglasna tura, jedan pogrešan put, jedan prelet drona – i mužjak se više neće vratiti na pjevalište. A kad pjevalište utihne, šuma postaje samo prostor. Ne dom.
Kako pomoći?
Rješenja postoje. I ne zahtijevaju ništa nemoguće. Samo odluku.
-
Ostaviti netaknutih 100 metara šume oko pjevališta
-
Zatvoriti puteve u kritičnim zonama
-
Planirati šumarstvo tako da poštuje staništa
-
Premještati ili obilježavati opasne prepreke poput dalekovoda
-
Uvesti trajni monitoring i zaštitne mjere
-
Uključiti lokalnu zajednicu u zaštitu i edukaciju
Jedan od najvažnijih koraka je izraditi akcioni plan za očuvanje tetrijeba – kako za Hajlu, tako i za širi prostor Prokletija.
Zašto to radimo?
Ne zato što je tetrijeb atrakcija. Niti zato što volimo ptice više od ljudi. Već zato što znamo: ako ova ptica opstane, znači da šuma još uvijek funkcioniše. Ako nestane – nešto je duboko pogrešno.
Tetrijeb nas ne treba da ga hranimo. Ni da ga diramo. Samo da ne uništimo njegov prostor. Da mu damo šansu da i dalje pleše u zoru, u tišini koju sve više gubimo.
Planina bez tetrijeba je kao knjiga bez riječi. Isti oblik, ali bez značenja.
Sačuvajmo i oblik. I značenje.